Diskovi služe za pohranu računalnih podatka, mogu biti HDD i SSD, te interni (smješteni u kućište računala) i eksterni (vanjski i prenosivi).
Tvrdi disk (HDD – Hard Disk Drive), najpopularnija i najrasprostanjenija je jedinica za pohranu podataka. Pojavljuje se na tehnološkoj sceni 1956. godine, kao izum tvrtke IBM.
Pohranjuje digitalne informacije u obliku magnetskoga zapisa na rotirajućim pločama. Kako ime nalaže, hard disk je građen od više tvrdih magnetskih diskova na istoj osovini, izrađenih najčešće od aluminija presvučenog magnetskom tvari i po dvije dvije metalne glave za svaki disk.
Čitanje i pohranjivanje podataka izvodi se na sljedeći način. Sastavni dio glave je mala zavojnica. Kako se disk okreće oko svog središta velikim brzinama (3000-10000 okr./min) kroz njega se pušta struja te se stvara magnetno polje. Magnetska površina diska puna je malih magnetskih područja veličine jednog mikrometra koje služe za pohranu jednog bita informacija. Ovisno o smjeru električne struje te o uključivanju struje u određenim trenucima na površini diska zapisao se niz podataka, odnosno bitova (0 i 1).
Čitanje podataka se obavlja jako slično. Kada niz različito magnetiziranih područja prođe ispod zavojnice magnetske glave, inducirao se električni napon na svakoj promjeni polja. Zbog razlike u induciranom naponu u određenom trenutku dobiva se naponski signal iz kojeg se može utvrditi koji niz bitova se pročitao kako bi do tog signala došlo.
Najvažnije karakteristike tvrdog diska su: kapacitet, brzina prijenosa podataka, te vrijeme pristupa podacima. Kapacitet je uvjetovan je kvalitetom i gustoćom magnetske tvari kojom je presvučen, veličinom magnetske glave te načinom zapisivanja podataka (FM, MFM, MMFM).
Od prvog tvrdog diska 1956. koji je imao kapacitet 5MB, danas se možemo koristiti onima koji kapacitetom premašuju cifru od 1TB i više.
Brzina prijenosa podataka, kako samo ime nalaže, jest broj byte-ova koje disk može isporučiti procesoru računala. Na vrijeme pristupa podacima utječe više faktora, no osnovni su: latentnost, vrijeme traženja te brzina prijenosa podataka. Latentnost je vrijeme potrebno da se dio s podacima na disku ponovno nađe ispod glave za čitanje i pisanje te je izravno povezana s brzinom elektromotora koji okreće ploču s magnetskim premazom. Što je veća latentnost, to je disk sporiji. Vrijeme traženja je vrijeme koje protekne od trenutka kad procesor zatraži datoteku i vremene kad prvi byte datoteke stigne do procesora.
Negativna strana hard diska jest ta da su pad s manje visine, lakši udarac, visoka temperatura ili prevelika razlika u naponu dovoljni za djelomičan ili potpuni prestanak funkcionalnosti.
SSD (Solid-State Drive) uređaj je za pohranu koji koristi integrirane krugove kako bi pohranio podatke.
Sličan je hard disku pa se često zove i SSD disk, no ne sadrži mehaničke dijelove (magnetizirani disk i glavu za čitanje i pisanje).
Prvi SSD ikad javnosti je predstavljen 1976. te je imao kapacitet od samo 2MB. Glavni dijelovi svakog diska su memorijski kontroler te NAND Flash memorija. Flash memorija je vrsta električne memorije koja čuva podatke i kada je napon ugašen te se njeni podaci zapisani u byte-ovima ne mogu pojedinačno obrisati.
Postoji nekoliko vrsta SSD diskova, a dijele se na 4 različite NAND ćelijske tehnologije. SLC (Single Level Cell), MLC (Multi-Level Cell), TLC (Triple Level Cell) i QLC (Quad Level Cell). Single ima jedan bit po ćeliji, multi dva, triple tri, a quad četiri. Što je veći broj bita po ćeliji to je veći kapacitet NAND memorije. Bitno je napomenuti da veći broj bita po ćeliji smanjuje vijek, funkcionalnost i ubrzava trošenje memorije.
Negativne strane SSD-a su visoka cijena (GB/kuna) i kapacitetom manji memorijski prostor.
Kad uspoređujemo HDD i SSD, mimo puno veće izdržljivosti SSD-a zbog manjka mehaničkih dijelova (manja vjerojatnost za kompletno gubljenje podataka), SSD također puno brže čita i piše podatke (HDD: 15-20 ms, SSD: 0,2 ms). Osim što je pouzdaniji i brži, ekološki je osvješteniji. Manje se grije te troši manje energije nego hard disk i to 80 posto manje na 1GB.
Autor: Luka Novaković Bobanac
Informatička stranica 